Manastir Pokrova Presvete Bogorodice u Lešju

Manastir je dom molitve. Pravoslavlje se ne može zamisliti bez manastira. Vekovima su manastiri za naš narod škola i bolnica, duhovno lecilište i duhovno utocište.

Manastir Lešje, sa manastirskom crkvom Pokrova Presvete Bogorodice, nalazi se iznad istoimenog sela, 10 km jugoistocno od Paracina na severozapadnoj strani brda Baba. Glavni ulaz nalazi se na jugoistocnoj strani. Manastirski kompleks odreden je i sacinjavaju ga crkva, “kula” – zvonik, kosturnica sa memorijalnim obeležjem u vidu “Golgote”, kao i stara gostoprijemnica i konak. Sa terase otvara se divan pogled u daljinu na veliki deo Pomoravlja i Šumadije i na obronke Kucajskih planina. Istocno od manastirske crkve i konaka, nalazi se izvor, regulisan kamenom cesmom i kaskadnim bazenima uredenim kao mala veštacka jezera. Manastir je izgraden u moravsko-rusko-grckom stilu. Krst na manastiru je od mesinga. Pošto se manastir još uvek obnavlja, unutra nema ikona i freski koje se slikaju na vlažnom malteru pigmentima. Unutar manastira se nalaze dva kamena stuba, u sredini se nalazi celivajuca ikona Pokrova Presvete Bogorodice. Sa desne strane se nalazi pevnica izradena u duborezu u manastiru, a u priprati se nalaze 4 klupe.

Župan Vukoslav, vlastelin Nemanjica, je na svojoj baštini u pustoši Petrus izmedu 1355. i 1360. godine, kao svoju zadužbinu, podigao Bogorodicinu crkvu. Zajedno sa sinovima Držmanom i Crepom poklonio je crkvu i deo baštenskog poseda manastiru Hilandaru, 15. oktobra 1360. godine. Crepov sin Venedikt Crepovic je veoma dugo bio iguman Lešjanski. Istorijski izvori svedoce da je Crep imao i cerku, monahinju Anisiju. U srednjevekovnim izvorima u vezi sa manastirom se pominje i “pustinja lešjanska”. Taj naziv korišcen je zbog monaha pustinjaka koji su tu krajem 14. i u 15. veku, a možda i ranije, obitavali.

Manastir Lešje se, izgleda, poslednji put spominje u Turskom popisu iz 1536. godine, a vec u narednom turskom popisu, obavljenom oko 1570. godine se ne spominje, na osnovu cega se može zakljuciti da je do tada vec zapusteo. Narodno predanje govori da su poslednji lešjanski kaluderi, zajedno sa hrišcanima okupljanim oko manastira, mucenicki postradali, pobijeni od Turaka, koji su nakon tog pokolja i razorili manastir. Dugo je ležao u ruševinama; prekrili su ga zemlja i trava i obrastao je u korov. Molitvama Presvete Bogorodice, kojoj je ova svetinja posvecena, cudesnim nacinom ona je otkrivena i otkopana 1923. godine. Temelje Bogorodicne crkve otkopao je 1923. godine seljak Živan Markovic (1880. – 1972.) iz Lešja, prema jednom cudesnom videnju. Deda Živan je jedne noci sanjao Presvetu Bogorodicu koja mu je u snu rekla gde se nalaze temelji crkve koja je odavno srušena. Na temelju stare crkve, u oltarskom delu, deda Živan tada podiže crkvicu vrlo skromnih dimenzija “na tri direka”, gradenu kamenom i pokrivenu limom.

Obnova manastira i duhovnog života u njemu zapoceta je u avgustu 2004. godine. U manastiru se nalazi sestrinstvo manastira, manastirska obitelj, šest sestara na celu sa duhovnikom protosindelom Jovanom Ravanickim. Manastirska obitelj se trudi da bogosluženja ulepšaju i slatko pojanje oko kojeg se brižno trude. Služba ujutru pocinje u 4 sata i traje do 8, 9 ili 10 sati. Sve zavisi od dana ili praznika. Uvece pocinje u 17, a završava se u 20 casova. Subotom uvece službe traju od 18 do 23 casa.

U toku su radovi na dovršenju hrama i na revitalizaciji kule sa južne strane crkve, koju su meštani nazvali po barjaktaru kneza Lazara, Orlovicu Pavlu – kula Orlovica Pavla, gde je smeštena manastirska zvonara, a u prizemlju se nalazi prostor za paljenje sveca, Duhovni nasledici. Stari ktitori dobrovoljnim prilozima se trude da ukrase crkvu na najlepši moguci nacin. Zato su i posete manastiru velike. Posetilaca ima iz svih krajeva, posebno iz Beograda, koji u najvecem broju posecuju manastir nedeljom. Zato ga i vi što pre posetite ako to niste vec ucinili!